Bicisvet

Pošto sa Nebojšom redovn idem na vožnje, ali samo kada on odmara jer tada mogu da pratim njegov tempo, mogu da kažem da je on jedan od momaka koji sa pravom može da se buni jer mu nije posvećedno dovoljno pažnje na BiciSvet-u. Sada ja kraj sezone a moj prijatelj Šone je pobednik Lige Srbije i evo prave prilike da ispravim tu nepravdu.

Posle maestralne sezone 2009. godine  u Češkoj Nebojša Jovanović je bio primoran da zbog smanjvanja budžeta i raznoraznih okolnosti u Sparti po ko zna koji put pakuje kofere. Ovoga puta se vratio, ne baš tamo odakle je i počeo, ali posle nekoliko gastarbajterskih godina ponovo je u Srbiji, u Partizanu. Pobeda u Češkom Kupu je svakako jedan od velikih poduhvata, ali jedan propust na trci je skoro koštao našeg momka iz Bačkog Petrovca karijere, koja je zaista bila bogata.

Đorđe Pejković:
Reci mi da li je napravljen dobar uvod za ovu našu priču?

Nebojša Jovanović:
Ne bih baš rekao da je odlazak iz Sparte bio samo zbog smanja budžeta. Ima dosta u tome, ali presudno je bilo to što mi se desilo na trci u Pribramu. Da ne bih sada ponovo prolazio kroz sve to evo LINK mislim da će to sve više objasniti.  Naš posao je takav da kada te nema na trkama tj. nisi u ekipi, više te niko ni ne poznaje, i nema tu ko si bio, kakve si rezultate imao. Surovo ali realnost je takva. Posle te povrede bio sam odsutan sa treninga tri meseca i trebalo mi je godinu dana da se povratim. Mislim da su to sve ljudi iz Sparte odmah ukalkulisali i jednostavno nisam više bio deo ekipe.

Đorđe Pejković:
Reci mi koliko sada traje odmor? Mesec dana, dva meseca ili zapravo odmora ni nema?

Nebojša Jovanović:
Odmora praktično nema. Pod odmorom sa podrazumeva lagana vožnja dokle god vremenski uslovi to dozvoljavaju a kada krenu kiše i zaveje sneg onda nastupa teretana, dugačke šetnje, plivanje i ostale fizičke aktivnosti. Određeni nivo kondicije mora da se održava i preko zime tj. do prvih priprema, koje su obično u januaru.

Đorđe Pejković:
Možeš lid a napraviš kratak rezime klubova kroz koje si sve prošao, i da nam kažeš nešto o njima?

Nebojša Jovanović:
Posle Vojvodine gde sam stekao osnovna znanja iz biciklizma (naučio da se vozim u grupi i slično), prešao sam u Partizan kao druga godina kadeta i tu ostao sve do kraja juniorskih dana. Tu sam unapredio vožnju u grupi a pored Branka Banovića svoje znanje i iskustvo samnom su podelili i naši asovi Nikač i Gaja.  Čim sam prešao u senior otišao sam u Sloveniju: Perutnina Ptuj, pa Krka Novo Mesto, gde sam zaista mnogo naučio o biciklizmu.

Plan i program smo imali kao profi ekipe a klupski kolega mi je bio danas poznati slovenački biciklista Janez Brajkovič. Posle Krke sledi odlazak u Italiju i FILMOP ekipu. O Italiji nema baš neke filozofije jer bolje škole biciklizma od italijanske skoro da ni nema. Tu se završio moj period u kategoriji vozača do 23 godine, posle čega odlazim u USA kod našeg proslavljenog bicikliste Gileta - Radiše Čubrića. Tamo potpisujem pri profi ugovor za Aerospace ekipu. Posle USA vraćam se u Evropu gde potpisujem novi ugovor za Grčki profi tim Cosmote Kastro. Na kritu sam proveo dve sjajne godine.

Posle Grčke selim se u Češku. U Pragu ostajem naredne dve godine. Tamo se po prvi put srećem sa time da te ljudi prepoznaju na ulici. Čak su i naši ljudi čuli za mene, uglavnom ekskurzije što dolaze u Prag kada pitaju za Nebojša Jovanović Sparta Praha, velika većina je znala ko sam. To je zato što je biciklizam u češkoj posle fudbala i hokeja odmah na trećem mestu po popularnosti. Uz pobdu u Češkom kupu i još nekoliko dobrih rezultata ljudi u češkoj su me upoznali. Nžalost populrnost mi je donela upravo ta havarija koju sam imao na trci, koju su baš svi propratili i komentarisali. Stigoh ponovo do Partizana. Mogu samo da kažem da mi je mnogo krivo što, ekipa kao što smo mi bili ove godine, prestaje da postoji i što se svi razilazimo.

Đorđe Pejković:
Mnogi od ovih klubova su se spontano rasformirali. Iz kog kluba nosiš najlepše uspomene?

Nebojša Jovanović:
Tako je rasformirali su se skoro svi. Krka je danas Adria, a Sparta i ostala sportska društva i dalje nekako opstaju. Mogu slobodno da kažem da najlepše, ne uspomene nego najbolje iskustvo, nosim iz Slovenije tj KRKE. Iako je bilo problema i nesporazuma, ali sam tu stekao ogromno znanje o biciklizmu. A i Italija jer već sam istakao da italija ima najbolju školu biciklizma.

Đorđe Pejković:
Brojiš li pobede. Znaš li koliko ih ima i koju bi izdvojio kao najlepšu uspomenu. Da li je to ona u Kragujevcu sa Trke kroz Srbiju 2009 ili možda neka za koju naši čitaoci ne znaju?

Nebojša Jovanović:
Brojanje medalja i pobeda sam ostavio za penziju. Kada okončam karijeru, da imam šta da radim, a ne samo da vozim bicikl (smeh). Šalim se zaista ne znam. Nisamisam brojao, ali ima ih dosta.

Svaka pobeda ima svoju težinu tj rezultat uopšte i svaka za sebe u tom trenutku mi je posebno značila. Kasnije se ređaju i nekako se čovek i navikne na njih. Izdvojio bih tri pobede koje su mi baš ostale upečatljive a to su GP Beton expres 1.2  Mađarska, 2008 god.  svakako pobeda na etepi TDS u Kragujevcu 2009, i pobeda u generalnom plasmanu na 2.2 trci GP Bradlo u Slovačkoj. Zašto izdvajam ove pobede? Pamtim ih po tome kako sam samouvereno pobedio. Želeo sam pobedu pe trke, dugo se koncentrisao na trijumf i na kraju sam to i ostvario. Izdvojio bih još i 6 mesto na evropskom prvenstvu u Atini za U23 vozače 2003. godine na olimpijskoj stazi, gde je sledeće godine Betini pobedio. To mi je takođe jedan od najboljih rezultat u karijeri.

Đorđe Pejković:
Reci nam koliko je zaista teško ponovo vratiti se u formu posle nekog većeg peha, konkretno mislim na onaj udes u Češkoj?

Nebojša Jovanović:
Mnogo je teško. Pogotovo kada počneš da shvataš šta si sve izgubio, šta ti se stvarno desilo i šta te sve čeka da se vratiš ponovo, a pitanje je da li ćeš to uspeti. Meni je trebalo čitavih godinu dana da se vratim. Ne toliko fizički koliko psihički. Da stamen pred ogledalo i da mogu sebi kažem da to sam ja ponovo onaj pravi Šone.

Đorđe Pejković:
Ni ova sezona nije prošla bez pehova ali se na kraju srećno završila, jer si u poslednjem trenutku uhvatio dobar rezultat?

Nebojša Jovanović:
Bukvalno u minut do 12. Tu mi je pala jedna ogromna stena sa srca, jer cele sezone pokušavam da napravim rezultat, a on zbog raznoraznih uticaja ne dolazi nikako. Povrede, loša sreća ili već nešto treće. Pobeda, žuta majica na mojim leđima, koju je kasnije Kasa doneo na cilj, i sve to na kraju na poslednjoj trci u Turskoj kada se rešava sve - nema lepšeg osećaja.

Đorđe Pejković:
Hajde da presečemo ovo ćaskanje jednim pitanjem iz spomenara koji su možda preteča ovih današnjih društvenih mreža. Šta najviše voliš da jedeš?

Nebojša Jovanović:
Klasična biciklistička hrana. Musli, pasta, meso, salata. Ali sada kada dođe vreme slava, tada sarmu nikako ne preskačem. Ponekad sipam i po tri puta (smeh).

Đorđe Pejković:
Znam da si vredan radnik kroz čitavu karijeru, od junior kada si nas senior pobeđivao, pa preko Slovenije, Italije i USA, ali sam se uvek pitao gde si pronalazio motivaciju u teškim trenutcima, a znamo da ih svi biciklisti proživljavaju?

Nebojša Jovanović:
Uh sada si me baš uhvatio sa pitanjem, ali uvek kada sednem na bicikl, loše stvari nestaju po brdima. Odem na trening i uvek se vratim pozitivno raspoložen, nekako se situacija popravi i polako uspem da prevaziđem tu krizu. Tu su naravno porodica i prijatelji koji su oduvek velika podrška.

Đorđe Pejković:
Partizan
je ove godine imao dosta uspeha. Kako ti gledaš na upravo završenu sezonu i šta za tebe predstavlja ova pobeda u Ligi Srbije. Možeš li da napraviš kratak rezime 2011?

Nebojša Jovanović:
Mi, mislim in a Partizan i reprezentaciju, smo ove godine imali cilj da izborimo normu za dva vozača na drumskoj trci na OI u Londonu. To smo i uspeli ali put do toga je bio veoma težak, i neizvestan do kraja sezone. Prvi deo sezone nam nije išao na ruku. Na trkama na početku sezone u Italiji i Hrvatskoj nismo uzeli ni jedan bod pa je počela da se oseća tenzija, i nervoza. Međutim posle se ekipa zagrejala, a prvi bodovi su osvojeni u Grčkoj. Žolt je pobedio etapu počelo je lakše da se diše. Zatim smo otišli u Moskvu, gde smo vozili kao reprezentacij ali su tada svi vozači bili iz Partizana. Naš kapiten Stevke se bogami dobro zagrejao, a i mi smo odradili sve što je trebalo. Vratili smo se sa skoro 100 bodova iz Moskve, naravno da smo dobili ekstra motivaciju pred trku kroz Srbiju.

Došla je i ta famozna Trka kroz Srbiju. Ekipa je bila 100% spremna. Išli smo na pobedu, ali na početku odmah nastaju  problemi. Stevke u prvoj etai ostaje za dlaku bez medalje i sekundi bonifikacije. Mene na drugoj etapi grupa hvata na 20km do cilja. Na trećoj, i ujedno najtežoj etapi nizbrdo pada skoro ceo karavan. Nekolicina vozača je uspelo da se izvuče. Od nas Partizanovaca, jedino je Stevke uspeo nekako da ostane na točkovima, mi ostali smo svi popadali. Tu etapu je Stevke obukao žutu majicu, a mi smo u velikom problem, jer smo ostali bez Vranjeta (Spasića) koji je morao da odustane, zbog teže povrede kolena. Esko i ja smo jedva mogli da hodamo. Kozmi i Zeka nekako su mogli da funkcionišu ali ne nešto mnogo bolje od Eska i mene. Usledila je najduža etapa Užice-Niš. U pomoć su nam pritekli vozači Metalca. Oni i nas četvorica onako, što bi se reklo“obogaljenih “ uspeli smo nekako da sačuvamo Stevketu žutu majicu sve do Beograda, da bi on kao domaći vozač podigao pobednički pehar posle 8 godina dominacije stranaca. Bio sam ja treći u generalnom na Srbiji pre nekoliko godina, ali to nije isto. Pobeda je pobeda.

Osvojili smo opet dosta bodova a svi su već bili zadovoljni. Međutim odmah posle trke Stevke, Spaske, ja, a kasnije i Kozmi morali smo da siđemo na neko vreme sa bicikla da bi sanirali povrede sa trke. I tako se sva odgovornost (što se tiče kluba) svalila na Eska i Zeku (a znamo svi da dvojica vozača sami teško mogu da naprave nešto). Posle dva meseca pauze ekipa je ponovo na okupu. Odlazimo u Rumuniju. Posle dva meseca zatišja uzimamo ponovo bodove, ali sve je to malo jer nam Olimpijada i dalje nije sigurna. Posle smo na trci kroz Vojvodinu uradili veliku stvar, iako to nije niko očekivao, čak ni mi sami, da bi na kraju na poslednjoj trci, na kojoj su se osvajali bodovi, u Turskoj napravili veliki podvig. Pokupili smo toliko bodova da preskočimo Austrijance, Bugare i Fince, i obezbedimo dva mesta u Londonu 2012. Sve uz pomoć štapa i kanapa, i na mišiće, ali cilj smo ispunili.

Lepo je u karijeri imati i pobedu u generalnom plasmanu Lige Srbije, a ovu priliku koristim da se zahvalim mojim drugovima iz ekipe i rukovodstvu Partizana na podršci na domaćim i stranim trkama.

Đorđe Pejković:
Naravno pitanje o sezoni 2012. Šuška se da ćeš napustiti sadašnji klub Partizan?

Nebojša Jovanović:
Pa mislim da više nema potrebe da se šuška. Jeste tako je. Prelazim u Radnički iz Kragujevca. Partizan sledeće godine neće imati seniorsku ekipu. To je zvanično i potvrđeno, a nedavno je pisalo i u novinama. Meni je, opet ističem, zaista žao što se jedna ovakva ekipa, kao što smo mi bili ove godine, na kraju sezone gasi, i što moramo da se rastanemo.

Đorđe Pejković:
Reci mi za kraj šta misliš o sajtu BiciSvet.com?

Nebojša Jovanović:
Napokon da i kod nas postoji sajt gde možemo da se informišemo o svetu biciklizma. Kroz ovaj sajt, kako strastveni ljubitelji tako i svi zainteresovani za ovaj sport će  moći da se informišu i upoznaju sa biciklizmom. BiciSvet nas vodi kroz trke i najnovija dešavanja i to sve na jednom mestu i najbrže od svih. Svaka čast Đole-Ole i samo tako nastavi.

Đorđe Pejković:
HVALA na još jednom druženju uz kaficu.

Nebojša Jovanović:
Ma ništa Đolmane, hvala tebi i družimo se preko zime da te dovedem u formu za sledeću sezonu ;-)

Đorđe Pejković:
Neka neka, ne bih ja baš toliko na drum. Znaš da sam se ulenjio, a i lepo mi je ovde u BiciSvet Diznilendu (smeh)

(BiciSvet.com/Đorđe Pejković)

crossmenuchevron-down