Bicisvet

Plan je bio da odem na trku u Rumu par sati pre, ispratim šta se dešava i vratim se nazad drugim obavezama u Novi Sad. Kafica sa Mlađom je malo produžila moj boravak u Rumi posle etape. Kad sam već tamo daj da pokupim rezultate na USB, sigurno su već gotovi, i idem kući da ih bacnem na sajt. Usputno ćaskanje sa svima naravno. U hotelu Park u Rumi gospođa Jadranka me je ljubazno zamolila da odnesem rezultate Rusima i Dancima tamo negde u neki hotel van grada. Teško žabu u vodu naterati.

Borkovac prava hacijenda iz crtaća brzi Gonzales ali ne ona bela vać ona žuta u kojoj živi general Gracijas. Ulazim unutra i od ljubaznog osoblja saznajem da momci svakog časa treba da dođu na večeru. Dajem šefovima ekipa rezultate, a sačekaću da momci završe večeru i da im onda priđem i čisto ih pozdravim. Nemam snage da ih sad nešto zapitkujem i propitujem. Umoran sam od vrućine i idem kući pošto se već polako smrkava. Foto aparat mi je ostao u autu a posle jednog ukradenog sadašnji komp ide svuda uz mene. Taman i da sredim rezultate dok oni večeraju.

Naravno da trojka Frei, Rasmusen Šumaher dolazi poslednja dok su ostali već završili večeru. I dalje sam inkognito i neprimetan za susednim stolom, kada mi ponovo prilazi njihov šef i nešto objašnjava. Skoro da ga ništa ne razumem ali sam nekako pohvatao da mu treba onaj visoki mršavi iz trke. Takvom opisu jedino Šuki odgovara. Zovem gosn Milenkovića i objašnjavam mu da su Danci isprepadani pošto nisu dobili obećane kutije za bicikl. Šuki kao pravi organizator kaže da ništa ne brinu i da ih kutije čekaju u Beogradu.

Tada me i Rasmusen prepoznaje i poziva da sednem za njihov sto jer je video da se nešto dogovaram sa njihovim šefom. Pozdravljam se i upoznajem sada sa Šumaherom i Tomasom od kog sam već dobio intervju preko neta. Lepo mi je poslao mejl na koji sam prosledio pitanja i u roku od par sati dobio odgovore. Sada sam tu sedim pored njega. Nisam ovo očekivao.

Njihovom šefu još uvek nešto nije potaman pa me moli da opet nazovem Šukija u vezi kutija jer Šumaher mora hitno na avion u 14h. Šuki objašnjava da svakako biciklama treba da stignu do cilja i da ne brinu ništa jer ih kutije sigurno čekaju u Beogradu. To im je već jasno. Tako je i bilo sutra a svi znamo kako i zašto je Štefan zakasnio na avion.

Interesujem se kod Rasmusena za junačko zdravlje Anđela Furlana dok Frei i Šumaher bistre rezultate. Rasmusen je razočaran što će Anđelo biti dva meseca na antibioticima zbog pucanja bubne opne, jer na ovakvoj trci sprinter je od velike važnosti ali šta da se radi. Pitam i za državno prvenstvo a Rasmusen kaže da će Frei i Šumaher biti glavni momci što se tiče hronometara u svojim zemljama.

Oni se interesuju za završnicu sutrašnje etape. Videli su da je brdo na prfilu pa ih zanima kakvo je? Objašnjavam da je brz ulazak u cilj i da je ustvari stepenasto: Brankov most, Brankova ulica, zelenjak Tunel i Skupština i to je to. Šumaher tada predlaže Rasmusenu da on napadne u poslednja 3km i da proba da pobedi etapu i nadohnadi vreme. Rasmusen na to odgovara da je zadovoljan svojom 8-mom pozicijom i pitanjem: „Kada sam ja nekome nadohnadio pola minuta u poslednjem kilometru etape“? Šumaher odgovara da on zna jedan slučaj i da se vrlo dobro seća toga kada je u poslednjih 800m jednom malom koji je lelujao po putu otkinuo 35 sekundi-LINK (imitira Kontadora i Lajphajmera sa ispruženim rukama i isplaženim jezikom kako se muče) Rasmusen ne komentariše ništa ostaje suzdržan i sugeriše im da oni planiraju sutra kako žele etapu.

Šumaher tada predlaže Tomasu da njih dvojica napadnu zajedno na brdu i dođu solo. Uz dosta smeha i zanimljivih scenarija planira se poslednji kilometar – ispostaviće se nesrećni za žutu majicu. U tome stiže i pivo koje je Rasmusen naručio kao zahvalnost za pomoć. Pivo od pobednika Tura! To se ne odbija. Pretresamo i prošlogodišnje svetsko prvenstvo u Danskoj i Kristinin crni „Double decker“ na stazi koji je privukao dosta pažnje, kao i raznorazne teme. Vreme je proletelo kao dlanom o dlan. Ostali smo što se njih tiče, jer ustaju rano za poslednju etapu, do duboko u ponoć, a ja sam morao da skoknem do kola po aparat i ukradem jedan trenutak ovog nezaboravnog druženja.

PS: Hteo sam sa vama da podelim jednu meni zanimljivu priču (BiciSvet - svet biciklističkih priča)  i naglasim da su momci potpuno normalni i opušteni bez ikakvih predrasuda. Ili svi zajedno nismo normalni jer pričamo samo o biciklizmu i tome koliko je bilo brdo, ko je kome i gde skočio, i ko je koga otresao. Jesam li vam pričao kako sam otresao Stevića? Ah o tome neki drugi put, ako se setim da je to nekada i bilo ;)

(BiciSvet.com/ĐorđePejković)

crossmenuchevron-down