Bicisvet

Kada od ljudi čujete priče o padu Tima Dagana iz 2008.godine, na Trci kroz Džordžiju, pomislite da je pravo čudo što trenutni američki nacionalni šampion može da govori i diše a kamoli okreće pedale. Čak su i reporteri odvraćali pogled kada je Dagan ležao na zemlji dok mu se celo telo grčilo.

 „Nedelju dana se ničeg nisam sećao“, kaže Dagan. „Sudeći po pričama drugih, išli smo jako brzo nizbrdo. Brže od 90 km/h. U podnožju smo prešli preko mosta i naleteli na rupu na putu. Neki vozači koji su bili ispred mene su popadalli. Naleteo sam otpozadi na njih i zaronio u pločnik.“

Taj poduhvat je rezultirao subarahnoidalnom hemoralgijom (krvarenjem u mozgu) i subduralnim hematomom, skupljanje krvi na površini mozga. „To je velika stvar. Mislim da sam srećniji više no što mogu to da zamislim. Gledajući statistiku, većina ljudi sa takvom povredom je mrtva. Svakog dana se zahvaljujem Bogu na ovolikoj sreći.“ U padu je takođe polomio ključnu kost i lopaticu.

Dagan, koji je u to vreme vozio za Garmin-Chipotle, proveo je nedelju dana u bolnici a zatim je odleteo za Kolorado gde je nastavio rehabilitaciju. Njegovo neodložno pitanje, inače neodložno pitanje svih vozača, bilo je kada će moći ponovo da vozi.

Pitao sam kakav će biti moj oporavak. Svaki dan je bio sve više frustrirajući jer ni moj brilijantni neurohirurg nije znao odgovor. Jedino što su mogli da mi kažu bilo je: “Verovatno bi bilo bolje da više ne voziš i bi bilo bolje da nikada više ne povrediš glavu.“

Daganov cilj je bio da napreduje, čak i samo malo, svaki dan. „U određenom trenutku morate da odlučite- ako odlučite da se više ne trkate i da presedite ostatak života na kauču, to bi onda bilo sigurnije. Bila bi manja verovatnoća da povredite glavu. Ali  u tom trenutku sam imao mnogo nedovršenog posla u karijeri i želeo sam da ga završim.“

Pitao se šta bi se desilo sa njegovom suprugom i porodicom. Na kraju se odlučio da se vrati. To je možda i ubrzalo njegov oporavak stvarajući pred njim fizički cilj- nešto o čemu će razmišljati i čemu će težiti. „To je bila jedina stvar o kojoj sam razmišljao svakog dana“.

Pomoglo mu je to što su mu Garmin i Džonatan Vouters obezbedili I više od onog što osiguranje pokriva. „Imao sam sve uslove neophodne za uspešan povratak i biću im zauvek zahvalan na tome“, rekao je Dagan. „Jedino o čemu sam imao da brinem bio je moj oporavak.“

Pred kraj leta te 2008.godine, Dagan je počeo sa laganim treninzima. Nije smeo da dozvoli veliki broj otkucaja srca. Previsok krvni pritisak je mogao da izazove ponovno krvarenje u mozgu. Njegov cilj je bio da vozi državno prvenstvo u vožnji na hronometar, na kraju sezone, jer je rizik u odnosu na drumske trke bio mali. „Ta vožnja je za mene bila više od ceremonijalnog povratka. Takoreći „Bar sam se vratio i mogu da se takmičim.“

Početkom 2009.godine, Dagan je na pravi način obeležio svoj povratak na Tour Down Under. Svaka vožnja je bila teška. Morao je ponovo da uči sve što je nekada znao o vožnji. To se prenelo i na život van sedišta. „ Morao sam ponovo da naučim dosta toga. To zapravo nisu bile stvari koje ste mogli da zapazite u razgovoru sa mnom u to vreme.”

A onda se za mene desio preokret na Dofineu kada sam bio drugi na poslednjoj etapi, samo pola točka mi je falilo za pobedu. Ali meni je to bilo dovoljno dobro kao sama pobeda. To mi je govorilo da sam se vratio.“

Naporan povratak je uzeo danak i tokom trke, upravo pre Dofinea, jedino o čemu je mogao da razmišlja bilo je da odustane. Ali od te etape pa nadalje, 29-ogodišnji Dagan je znao da se vratio tamo gde pripada. Od tada je osvojio U.S. Professional Road Championship (ove godine) i završio u prvih deset na Tour of Utah, 2011.godine,vozeći za Liquigas-Connandale. Takođe je učestvovao i na ovogodišnjim letnjim Olimpijskim igrama u Londonu.

Dagan je fizički sreman ali psihički i dalje postoje trenuci kada mu nesreća pada na pamet. A u profesionalnom pelotonu, poverenje je od velike važnosti. „U rizičnom sportu je mnogo toga bazirano na ovim instiktivnim, iznenadnim akcijama sa velikim posledicama. A takve stvari se dešavaju u deliću sekunde pri brzini od 80 km/h. Umesto da se guraš I budeš agresivan, govoreći „ovo je moja je**na pozicija, sklanjaj mi se sa puta“ ti pomisliš „Daj čoveče, pusti me“. I u tom trenutku oklevanja izgubiš 20 pozicija i više ti nema povratka na vrh“.

Dagan kaže da sada isključi mozak kada stvari postanu čupave. „Ne razmišljaj. Vozi bez oklevanja jer znaš da si dovoljno dobar i dovoljno spretan da se nosiš sa takvim situacijama.“

(bicisvet.com/velonews.com/Dragana Petrović)

crossmenuchevron-down