Bicisvet

Život pro bicikliste - Robert Kišerlovski

Stella-Zambelli-Robert-KiserlovskiRobert Kišerlovski nakon desetog mesta na Điru trenutno uživa u porodičnoj idili sa devojkom Stellom s kojom je pre 7 meseci dobio kćer Zoe.

Kad sam u Rijeci, budim se svako jutro oko šest sati,u svojoj sobi na 2500 metara nadmorske visine. Naravno, nema tako visoke zgrade na Kvarneru, reč je o pritisku zraka koji u mojoj sobi proizvodi kompresor. Svaki slobodni trenutak kod kuće provodim u toj sobi, tu se odmaram, ručam, večeram i boravim po 12 sati dnevno. To pomaže organizmu da se bolje osposobi, za napore koje iziskuje profesionalno bavljenje biciklizmom. Dok je moja devojka Stella bila trudna, nije ulazila u tu sobu sobu kako ne bi naškodila detetu, sada dođe, ali čim zaspim, odlazi u svoju sobu.

Nakon buđenja najpre se dvadesetak minuta istežem, a potom sledi doručak sa dosta ugljikohidrata i proteina. Na treninge, koji traju između pet i sedam sati, krećem oko 8:30.

Svaki dan na 3000 m.n.v.
Kada sam u Hrvatskoj, najčešće vozim po riječkom području, penjem se biciklom na Učku i Velebit, krstarim Gorskim kotarom i Istrom. Da bih dosegnuo 4500 metara nadmorske visine moram se tokom jednog treninga triput popeti na Učku ili neku nižu planinu. Kada treniram sa ekipom u Španiji, a s njima sam oko pet meseci godišnje, tada u proseku treniramo na visinama od 2000 do 3000 metara. Svaki trening moram odraditi kao da na trci, a na njima nema stajnja i predaha. Premda dnevno provezem između 120 i 220 kilometara i nikada nisam zažalio što sam se opredelio za tako težak sport.

Na biciklu imam mali kompjuter koji mi pokazuje broj otkucaja srca, brzinu, broj okretaja pedala, kilometražu koju sam prošao, visinu na kojoj se nalazim, ali i što je najvažnije, snagu koju ulažem. Moj trener u Španiji preko tog kompjutera prati kako treniram, kako se ponaša moj organizam, koliko se troši i kako se brzo oporavlja. Za jednog treninga od pet ili šest sati znam se popeti i na visinu pola Mont Everesta. Prosečno vozim brzinom od 30 km na sat,a na trkama ona kadkad prelazi i 50 kilometara.

Cycling: 97th Tour of Italy 2014 / Stage 8Igra sa ćerkom
Nakon treninga popijem proteine, odem pod tuš i onda pričekam oko sat vremena da se organizam smiri i nakon toga ručam. Obično jedem testeninu, rižoto, malo mesa, ali samo piletinu, povrće na žaru, tikvice...

Vladimir Miholjević, koji je bio sjajan biciklist i ima veliko iskustvo, vozio je devet puta na Điru, savetuje mi šta da jedem, a onda moja cura to kuha. Nekoć sam volio pojesti nešto slatko, sada sam to odbacio. Doduše, za trke pojedem neki slatkiš, ali to je specijalno pripremljeno za okrepu tokom trke.

Nakon ručka zabavljam se sa svojom sedmomesečnom Zoe. Otkad sam dobio dete, postao sam čvršći i odgovorniji, nekoć sam mislio "lako ćemo dalje", ali sada to više ne govorim. Putovanja i duža izbivanja van kuće više mi ne padaju lako, no mojoj je Stelli još i puno teže.

Poslepodne se odmaram, analiziram treninge, planiram šta ću sutra vežbati, na internetu pročitam vesti. Kada sam na trkama nemam vremena ni za to. Kod kuće naveče bacim pogled na telviziju, ali kratko je ponekad zaspim već u 20 sati, a najkasnije oko 22 sata, i do tada jedva držim otvorene oči.

Nakon trka koje u proseku traju između pet i šest sati, autobusom odlazimo u hotel, tamo nas čeka tuš i masaža, zatim večera i nakon toga svi jedva čekamo da odemo u krevete. Obično zaspim pre 21 sat. Kada se vratim kući nakon većih trka, i po tri dana se ne mogu smiriti i normalno spavati.

Kako tokom svake etape može izgubiti između 3 i 4 kilograma, uz tri stalna i obilna obroka, moramo neprekidno jesti, za trke, ali i odmah posle u autobusu. Na dugim trkama ne smete izgubiti niti jedan kilogram jer onda telo gubi snagu. Visok sam 179 centimetara i težak oko 64 kilograma.

Dok sam bio mlađi, imao sam oko 58 kilograma, ali to je premalo za ozbiljne trke i konkurenciju. Čovek mora imati dovoljnu mišićnu masu i kilažu da bi izdržao sve te napore. No, najvažnija je glava, psihološka i mentalna snaga da izdržite sve te napore. Pre sam na puno trka mislio odustati, kako bi bilo najbolje da se bacim i padnem i odustanem.

Na sreću, što sam iskusniji i stariji, to sam čvršći i manje dolazim u takva iskušenja. Na ovogodišnjem Điru, primerice, nijednim nisam pomislio odustati. Više mi ne pada na pamet da se bacim jer su padovi vrlo bolni i opasni.

Nema više padova
Nekad sam često padao, a sada sam jedini iz mog tima koji ove godine nije pao na Điru. A kada padnem, onda loše prođem: triput sam lomio ključnu kost i rame, povredio sam dva kičmena pršljena, dobio 18 šavova po licu, izbijeno mi je pet zuba.

Ljudi vole biciklizam jer se u njemu ide do krajnjih granica izdržljivosti. Osim toga, uživaju u brzinama i naporima kojima su izloženi vozači. Na velikim trkama mnogo navijača je uz stazu, ali ja ih ne primećujem niti čujem. Osetim ih, ali sam potpuno koncentrisan vožnju. Inače, nije moguće postići bolji rezultat ako nema pomoći tima. Svi timovi koji broje devet biciklista imaju zadatak pomagati najboljim vozačim iz svog tima. Nikada ne bih postigao tako sjajan rezultat i bio desti na Điru da se za mene nije brinuo celi tim, da mi tokom vožnje nisu donosili hranu i vodu, da uvek barem dvojica nisu bili ispred mene i štitili me od vetra.

Takmičenje do četrdesete
Upravo zbog golemih napora koje iziskuje profesionalno bavljenje biciklizmom, nekoć su se često koristila nedozvoljena sredstva. No, sada je nemoguće uzimati doping jer smo stalno pod rigoroznim nadzorom, kontrole su svakodnevne, pa čak i nekoliko puta na dan. Pod povećalom sam i u Rijeci, gde me dolaze kontrolirati. Sve je drugačije-nekoć su biciklisti naveče izlazili van, a danas je to nezamislivo jer zbog umora svi jedva čekaju da se bace u krevet, snaga se štedi na svakom koraku.

Danas se može lepo i ugodno živeti od bavljenja profesionalnim biciklizmom, doduše ne može se zaraditi novac za celi život. Bavim se biciklizmom od 14. godine, profesionalac sam od 18-te i vozio sam dosad za hrvatski i slovenski tim te za više italijanskih, španskih i kazahstanskih timova. Nadam se da ću se takmičiti do 40. godine, dakle još 13 godina,a posle toga bih volio biti menadžer-uz smešak završava Kišerlovski.

(BiciSvet.com/izvor:Jutarnji.hr/štampano izdanje/pripremio: Boris Stanković)

 

O autoru
Đorđe Pejković
Đorđe Pejković - EUROSPORT cycling commentator
Nastavi sa čitanjem postova iz kategorije
Vruća tema
COVID-19
crossmenuchevron-down